Pusto Ostrvo

Posljednje čega se sjećam, bila je bura,kao i talasi uzburkanog mora koji su me nosili tamo, vamo.
Probudila sam se razmišljajući o tome šta se dogodilo.
Pogledala sam oko sebe i ostala zaprepaštena.
Nalazila sam se na nekom pustom ostrvu,bez hrane ,vode pa čak i bez odjeće,jer je na meni bilo sve poderano i mokro.
Počela sam paničiti ,zvati u pomoć,ali uzalud, bila sam sama i prepustena sebi.
Još je bio dan i pošto sam počela osjećati glad,ustala sam obrisala suze i krenula u obilazak ostva, u nadi da ću pronaći nesto za jelo i piće.
Priznajem da me bilo strah,strah od nepoznatog mjesta i mogućnosti da ću sresti neke životinje, koje bi me napale.
Skupila sam hrabrost i krenula.
Ostrvo je bilo malo i ja sam prvo obišla cijeli krug plažom.bojeći se da uđem u šumu.
ali nisam imala kud, žeđ je bila toliko jaka, da sam morala tražiti nešto čime bi je ugasila.
Srećom čim sam ušla u šumu,čula sam cvrkut ptica,pa sam pomislila kako ovo ostrvo ima izvor vode, jer su i ptice tu.
I bila sam u pravu,našla sam izvor čiste i hladne vode koja je izvirala iz neke stijene.
Tako sam ugasila žeđ,a onda sam krenula u potragu za hranom,pa sam pronašla banane i ananas.
Bilo je i kokosa,ali toliko je bio tvrd da ga nisam mogla otvoriti.
Onda sam počela da skupljam grane i da sebi pravim sklonište,jer mi je počelo biti hladno.
Našla sam mjesto gdje ću sebi napraviti sklonište,ali padao je mrak i sve je bilo hladnije,trebala mi je vatra ili neki pokrivač.
Ali onda odjednom nešto jako zazvoni.
Zvonilo je toliko jako da mi je zaglušilo uši.
To je bio moj alarm koji me budi za školu.
Sve je bio samo san.

Nepravedna Optužba

Prije dva dana sam se u kući igrao video igrica.
U kući je bila i moja mlađa sestra,dok je mama nešto pospremala po kuhinji.
Moja sestra je uzela svoju svesku i nešto crtala sa flomasterima.
Ja sam počeo da vičem na nju ,da ostavi moje flomastere i da ih ne troši ,zato što meni trebaju za školu.
Sestra je govorila sva uplakana da su to njeni flomasteri,ali ja sam je uporno optuživao da je uzela moje. Našu prepirku,prekinula je mama.
Ona je bolje pogledala i objasnila mi da to jesu sestrini flomasteri i da sam ja pogriješio što sam je optužio.
Mama je tješila uplakanu sestru,a meni je bilo žao što sam vikao na nju bez opravdanog razloga.
Prišao sam joj i obrisao njene suze,a ona se samo nasmijala i zagrlila me.
Shvatio sam da uvijek trebamo dobro razmisliti, prije nego što nekoga optužimo i da moramo misliti na tuđa osjećanja.

Eno Ide Bubamara

Jednoga dana,dok sam se igrala u dvorištu,na dlan mi sleti bubamara.
Bila je crvene boje,sa crnim tačkama na krilima.
Dok sam je posmatrala,ona raširi krila,spremajući se da poleti pozivajući i mene sa sobom.
Ja sam izgovorila čarobne riječi:"Bubamaro,bubamaro,pokaži mi put!"
I tako je putovanje počelo.
Letjela sam u visine i divila se svemu.
Sve je bilo šareno i malo.
Vidjela sam sela i grad Travnik,Plavu vodu i ljude koji su bili poput mravi.
Zatim smo letjeli  iznad Vlašića.
Gledala sam šume i livade pune raznog cvijeća.
Odlučile smo da se odmorimo na livadi,a ja sam usput ubrala buket mirisnog cvijeća za mamu.
Dan se bližio kraju pa smo krenule kući.
 Kada smo došle kući,dala sam majci cvijeće,a ona je bila presretna.
Bilo je to jedno uzbudljivo,zamišljeno putovanje.

Jedan Zimski Događaj

Bila je zima.
Snijeg je bio toliko dubok,da se nisu vidjele ograde u komšiluku.
Ja i moji drugari smo odlučili, da taj dan provedemo sankajući se u obližnjoj šumi,na jednom proplanku.
Kada smo došli na mjesto gdje se sankamo,počela je cika,vika,smijeh i svi smo se dobro zabavljali.
Odjednom smo ugledali da se nešto miče,zatrpano u snijegu.
Svi smo se uplašeno približili da vidimo šta je.
Bilo je to jedno malo,premrzlo lane,koje se od snijega koje ga je zatrpalo, nije moglo maknuti.
Bili smo iznenađeni i bilo nam je žao laneta,ali bez lopata za snijeg nismo mu mogli pomoći.
Odlučili smo da odemo kući i da donesemo lopate,deke i nešto hrane za lane.
Brzo smo se vratili i počeli kopati snijeg.
Nije dugo potrajalo i lane je bilo na slobodi.
Svi smo bili presretni.
Utoplili smo lane,nahranili,a zatim ga stavili na sanke i dovezli kući.
Kada smo došli kući,ja sam pitao roditelje da ostavimo lane u našoj staji do proljeća.
Roditelji su pristali i mi smo se svi brinuli za lane,hranili ga i igrali se sa njim.
Kada je došlo proljeće pustili smo lane na slobodu,rastajući se sa njim tužna srca.

Proljeće

Stiglo nam je procvjetano proljeće.
Prvi ko nas obavijesti je cvijet visibaba.
A zatim dolaze ljubićice,jagorčevina i kukurijek.
U proljeće nam dolaze ptice selice,a to su rode i laste.
U proljeće ptice savijaju gnijezda za svoja mladunčad,a rode prave gnijezda na odžacima.
Iz zimskog sna se bude medvjed i jež.
Oni cijelu zimu provedu u svojim jazbinama.
U proljeće vrijeme večinom bude lijepo,toplo i sunčano,ali ponekad pada i kiša.
U proljeće se sve budi pa tako se i naši osjećaji probude.
Osječamo se veselo,sretno i razigrano.
Proljeće je moje najdraže godišnje doba.

Moja Baka

Moja baka je veoma nježna i blaga osoba.
Jako me voli i uvijek se brine o tome,da li sam jeo ili da li sam toplo obučen.

Kada dođe kod nas uvijek me obraduje svojim dolaskom,a donese mi obavezno i poneki slatkiš.
Kada sam ljut,baka me razveseli,a kada sam tužan ona me utješi.
Ja svojoj baki mogu sve reći,i ona me najbolje razumije.
Zato ja svoju baku najviše volim.
Ona je moj najbolji prijatelj,a ja njena najveća radost u životu.

Bosna

Zemlja Bosna,bogata je mnogim prirodnim ljepotama,sa puno starih gradova iznad kojih plove sinji oblaci.
Visoka brda i duboke gore,staništa su i skloništa za mnoge divlje životinje poput sova,vjeverica,medvjeda..
I šume u Bosni bogate su mnogim ljepotama,poput cvijeća,životinja,te raznih ljekovitih biljaka.
Takođe u Bosni ima puno prirodnih izvora vode i blještavih potoka,koji se slivaju niz stijene i prave pjenušav slap.
Bosna je zemlja prepuna čari, i svi koji u Bosnu ponekad svrate,požele ponovo tu da se vrate.

Čudesna Pjesma

Jednom davno živio je jedan stari mudrac,posljednji iz loze mudrih.
Taj mudrac je čuvao jednu veliku tajnu,a ta tajna je bila čudesna pjesma.
Kada je mudrac pao u smrtnu postelju,nije znao kome da povjeri čudesnu pjesmu.
I kada je mudrac izgubio svaku nadu,jedne noći neko mu zakuca na vrata.
To je bio neki neznanac kome se starac mnogo obradovao.
Starac je odlučio da u amanet povjeri svoju čudesnu pjesmu potpunom neznancu.
Neznanac je obećao mudracu da će pjesmu dijeliti sa drugima,ali to nije uradio,jer je bio sebičan i zadržao je pjesmu samo za sebe.
I tako je sebični neznanac pjevao pjesmu za sebe ,sve dok ju je jednog dana zaboravio.
Poslije mnogo godina,jedan je mladić usnio san.
U tom snu stari mudrac je pjevao čudesnu pjesmu.
Mladić je počeo da traga za čudesnom pjesmom.
Prošle su godine,ali sve je bilo uzalud,mladić je nije pronašao.
Počeo sam i ja tragati za čudesnom pjesmom.
I pronašao sam je.
Sve vrijeme, čudesna pjesma krila se u toplini moga doma i moje porodice.

Štipaljka

Jednoga dana dok sam se vraćao iz škole vidio sam štipaljku.
Ona je plakala pa sam je pitao što plače.
Ona mi odgovori;
-Strah me da me neko neće pregaziti.
Ja sam je digao na špagu.
Ona mi se zahvalila.
Rekao sam joj da se ubuduće pazi.

Moj Rođendan

Osvanuo je lijep i sunčan dan.
Ja sam se probudio naspavan,sretan i uzbuđen,jer je taj dan bio moj rođendan.
Brzo sam se obukao i sišao u kuhinju.
Mama je već pravila tortu.
Kada me je ugledala njezno me je poljubila i čestitala rođendan,a zatim blago povukla za uši.
Poklonila mi je ručni sat.
To je bio moj prvi ručni sat.
Zagrlio sam majku i zahvalio joj se na poklonu.
Prvo sam doručkovao,a zatim otišao do svojih prijatelja i pozvao ih na rođendan.
U tri sata svi su dosli i svi su donijeli poklone.
Slušali smo muziku,gledali crtane filmove i igrali igrica na računaru.
Bilo nam je zabavno i to je bio moj najljepši rođendan.

Bicikl

Jako sam želio bicikl.
Imao sam već jedno manje na kojem sam se i naučio voziti.
Jednoga dana babo me je iznenadio novim,velikim biciklom.

Bio sam presretan i odlučio sam ga isprobati.
Nisam odmah mogao da se snađem,i krenuo sam previše brzo.
Odjednom sam pao na zemlju,jer mi je zapeo kamen.
Moje koljeno je krvarilo i jako me je boljelo.
Babo je uzeo kutiju prve pomoći i očistio mi ranu.
To me nije sprečilo da vozim svoj novi bicikl.
Ali od tada sam bio mnogo oprezniji.

Kako Ja Posmatram Kišu

Igrao sam se sa sestrom ispred kuće,kad odjednom zagrmi i pojaviše se sivi oblaci.
Odmah je počela padati kiša.
Ja i sestra smo ušli u kuću.
Posmatrao sam kišu kroz prozor.
Odjednom jako zagrmi i ja sam se od straha sakrio ispod stola.
Kad je prestala padati kiša,sunce je opet zasjalo,a na nebu se pojavila prelijepa duga.

Prvi Dan u Školi

Osvanuo je i taj dan.
Bio sam jako sretan i uzbuđen.
To je bio moj prvi dan u školi.
U školu sam došao sa roditeljima kao i svi učenici prvog razreda.
Sva djeca su bila uzbuđena,neko od straha,a neko od sreće.
Ja se nisam plašio,jer sam jako dugo čekao taj dan.
Kada smo ušli u učionicu,prvo smo se upoznali sa učiteljicom.
Zatim su roditelji izašli,a mi smo se bolje upoznali.
Školu mnogo volim,zato što svaki dan naučim nešto novo.
Sada imam mnogo prijatelja sa kojima se družim.
Još uvijek se rado sjetim prvog dana u školi,jer mi je to bio najsretniji događaj do sada.

Skrovište

U ovoj priči govori se o jednom tajnom skrovištu.Za to skrovište znala su dva dječaka po imenu Zlaja i Velija.To je bio njihov mali svijet,u kome su provodili dane svog djetinjstva.Bilo je puno događaja vezanih za to skrovište.Poput onog kada je u skrovište ušla stara mačka,koja je bila gladna,pa je Velija nahranio.A opet ,drugi put je ušla kuja našeg susjeda,koja nije dala Veliji da se približi skrovištu.Kada se drugog dana Velija vratio u skrovište našao je u njemu šestero štenadi,pa su se dječaci zabrinuli,šta če dalje činiti sa njima.Odlučili su da se pobrinu za njih,tako što su donosili hranu kuji,koja je na miru mogla da odhrani štenad.Kada su odrasli,i kuja i štenad su napustili skrovište i ono je ponovo pripadalo samo Zlaji i Veliji.

Tajno Skrovište

U školi smo učili priču o tajnom skrovištu,i učitelj nam je za zadaću rekao da napišemo sastav na tu temu.Ta priča me je vratila u moje djetinjstvo,dok još nisam pohađao školu.Imao sam i ja jedno takvo tajno skrovište.Volio sam da se sakrivam, pa mi je otac kupio mali šator.Taj šator je bio moje tajno skrovište i moj mali svijet.Puno sam vremena provodio u njemu igrajući se.Ali takođe kada god bi napravio neku grešku,ja bih se skrio u šator,dok se roditelji smire zbog mog nestašluka.I kada bi bilo nevrijeme vani poput grmljavine,ja sam se krio u šator,jer sam se jako plašio.Sada sam treći razred osnovne škole,i nemam više tajno skrovište.Sada se u njemu igra moja mala sestrica i to nije njeno skrovište,nego dvorac u kojem je ona princeza.A ja sa osmjehom gledam kako se ona igra i prisjećam se kako sam se i ja nekada tako zabavljao u svom šatoru,svom tajnom skrovištu.